Vrijeme prirode je njezin dnevni ciklus, ciklus godišnjih doba, vrijeme mjesečevih mijena i posljedično kretanje plime i oseke, vrijeme potrebno da nastane oluja, da se skupe oblaci i potom raziđu: to je vrijeme prirode. Nekada je ljudsko vrijeme bilo usuglašeno s vremenom prirode, ali više nije.

Ljudsko se vrijeme tijekom posljednjih šezdeset godina razvilo u ubrzano vrijeme koje nije usklađeno s vremenom prirode. Tijekom toga razdoblja ljudskog vremena bilo je u arhitekturi radova koji se čine izvanrednima, ali koji ne mogu izdržati test vremena. Izobilje tijekom toga novijeg razdoblja ljudskog vremena je dosad nezabilježeno, a pohlepa je uzrokovala disparitet između ritma vremena prirode i ljudskog vremena. Kad gledamo naše gradove, trpimo od preobilja "vrlo velikih", "vrlo bučnih" zgrada, od kojih većina nije arhitektura nego roba, kako ih naziva Juhani Pallasmaa, i od kojih većina odgovara ljudskom vremenu i nije usklađena s vremenom prirode. Umoran sam od slušanja o održivoj arhitekturi i pretpostavljam da je većina radova koji nose takvu oznaku potekla iz jednodimenzionalnih praksi. Naravno, uviđam važnost zgrada koje se tijekom izgradnje bave pitanjima potrošnje energije. Funkcioniranje za vrijeme nastanjenosti i troškovi životnog vijeka samo su dio arhitekture koji nije nimalo važniji od distribuiranja vode putem cjevovoda i znanja o tome kako su vodovodne instalacije spojene na sustave gospodarenja otpadom.